Zaklada Zlatko Crnić
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5, Zagreb;
tel: 099 461 1840 (Dubravka Burcar, tajnica Zakladnog vijeća); info@zakladazlatkocrnic.hr
 
 
Zločini na sudovima
Zločin na Općinskom sudu u Zagrebu
(22. rujna 1999.)
Poštovane kolegice i kolege suci,
ovaj članak posvećujem našoj pokojnoj kolegici gospođi Ljiljani Hvalec, sutkinji Općinskog suda u Zagrebu, koja je stradala u tragičnom događaju koji se je dogodio 22. rujna 1999. godine oko 9,45 sati u sudnici broj 121. na I. katu Općinskog suda u Zagrebu. Kobnoga dana, na pripremnom ročištu u brakorazvodnoj parnici, tuženik Mato Oraškić iskalio je bijes i mržnju na svojoj supruzi - tužiteljici Gordani Oraškić, njezinoj punomoćnici Hajri Prohić, odvjetnici iz Zagreba, zapisničarki Stanki Cvetković i našoj kolegici Ljiljani Hvalec. Ničim izazvan, on je po okončanju pripremnog ročišta hladnokrvno ustao, izvadio pištolj i počeo pucati u nemoćne žene u sudnici. Ubio je svoju suprugu, njezinu odvjetnicu, ranio zapisničarku i na kraju bio i našu kolegicu sutkinju Ljiljanu Hvalec. Kako li su se osjećate te nedužne žrtve čekajući da okrutni ubojica, u sudnici, svetom domu pravde, bez izricanja presude odmah izvrši smrtnu kaznu? Što li je naša kolegica osjećala u tom trenutku? Koliko nemoćno se je osjećala u sudnici u kojoj je časno i profesionalno obnašala sudačku dužnost samo 8 mjeseci i 21 dan, a koju je uredila vlastitim sredstvima ne bi li njezina sudnica izgledala primjereno. Igrom sudbine sudnica koju je toliko voljela i željela postala joj je grobnicom.
Svi smo bili potreseni, zgranuti i zaprepašteni događajem koji je hrvatsko pravosuđe i sveukupnu javnost zavio u crni veo tuge. Dan danas se s nevjericom prisjećam slike iz sudnice 121. koju nikada neću zaboraviti. Po ulasku u sudnicu kolegice Ljiljane tog dana nisam ugledala njezino nasmijano i vedro lice, nisam je prekinula u diktatu presude koju je prethodni dan navečer pripremila kod kuće. Ne, tog najtužnijeg dana koji sam provela na poslu, ugledala sam njezino beživotno tijelo na sudačkom podiju, stisnute šake njezinih ruku, mrtva tijela meni nepoznatih žena na podu pokraj podija, te ranjenu i prisebnu gospođu Stanku, koja se u tom trenutku borila za život, preklinjući me da javim njezinom sinu da je ranjena. Ugledala sam razbacane spise i stvari po sudnici. Osjetila sam miris krvi koje je bilo posvuda. Bol, tuga i šok koji sam tada doživjela usjekli su u meni ožiljak koji vjerojatno nikada neće zacijeliti. Još uvijek ne želim prihvatiti činjenicu da se je tragedija doista dogodila, da je ubijena naša i moja kolegica Ljiljana. No, sjetan pogled, tuga, suze u očima Ljiljaninih najbližih i grobna tišina u sudnici 121. na I. katu meni toliko dragog, Općinskog suda u Zagrebu, potvrđuju mi tu tragičnu činjenicu.
 
Čovjek ne može da se ne upita je li moguće da se na početku novog milenija dogodio tako okrutan, barbarski čin u sudnici, domu poštenja, pravde i zakonitosti, u koji stranke dolaze upravo radi pravednog i, poštenog suđenja, odnosno odlučivanja o nekom njihovom povrijeđenom pravu. Mislim da nikada neću moći shvatiti kako je jedan čovjek, k tome policajac, koji bi trebao štititi građane od nasilja i samovolje, mogao tako hladnokrvno doći na sud s oružjem, mirno sjediti na raspravi čekajući da zapisničar u zapisnik napiše i posljednju riječ po diktatu suca - "Dovršeno", ustati, repetirati pištolj, pucati u svoju suprugu, njezinu odvjetnicu, zapisničarku, u suca, pa potom izaći iz sudnice, poput Pilata oprati ruke, popiti vode i otići.
Potresenost, tuga i bol zbog gubitka naše kolegice Ljiljane pomiješali su se tada sa osjećajem gorčine i razočaranosti zbog stanja u kojem se nalazi naša sudbena vlast, zbog odnosa prema sudbenoj vlasti, zbog problema koji tište sve nas, a koje pokušavamo riješiti. Na žalost, naše probleme najčešće uspijevamo samo ublažiti. Svjesni smo svih problema naše mlade i suverene države. Međutim, borimo se i moramo se i nadlaje boriti da sudbena vlast u našoj zemlji dobije ono mjesto koje joj i pripada, mjesto koje je propisano Ustavom Republike Hrvatske, prema kojem je u Republici Hrvatskoj državna vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.
Tragedija kakva se je dogodila u sudnici pokojne sutkinje Ljiljane Hvalec ne smije se nikada više dogoditi. Građani naše domovine moraju znati i shvatiti da svi mi suci u Republici Hrvatskoj odgovorno, savjesno, i profesionalno obnašamo sudačku dužnost. Upravo tako sudačku dužnost obnašala je naša pokojna kolegica, sutkinja Ljiljana Hvalec. Svojim ponašanjem i postupanjem, sada i ubuduće, moramo svima dokazati i pokazati koliko volimo i kako časno obnašamo dužnost suca. Pritom nikada ne smijeno dovesti u pitnaje svoju Ustavom zagarantiranu samostalnost i neovisnost.
 
Našu Ljiljanu, na žalost, ne možemo vratiti. Prazninu i bol koja je ostala u svima nama nakon njezinog odlaska nikada nećemo ublažiti. Okrutni ubojica pucao je u Ljiljanu, ali bol osjećamo, svi mi, jer pucajući u nju, ubio je i dio svakog od nas.
Bol Ljiljaninih najbližih teško je opisati. Oni su izgubili ne samo suprugu, majku i kćerku, već dobrog i vedrog čovjeka, nekoga na koga su se mogli osloniti uvijek kada im je to zatrebalo. Izgubiše osobu uvijek spremnu pomoći svom bližnjem. Zaštitnicu, hraniteljicu, odgojiteljicu, učiteljicu i majku Ljiljanu, koju su izgubili mali Dino i Vito, nitko im više nikada ne može dati, ni zamijeniti.
Plemenita odluka i spremnost svih nas sudaca, članova Udruge hrvatskih sudaca, da materijalno pomognemo djeci naše pokojne kolegice Ljiljane zasigurno će pomoći malom Dini i Viti da osjećaju materijalnu sigurnost u odrastanju. Tu djecu nikada ne smijemo zaboraviti, ne smijemo okrenuti glavu od njihovih problema. Na savjesti svakoga od nas je da dokažemo toj dječici da smo im doista spremni pomoći.
 
Želim da svatko od nas, na svoj način, svojim ponašanjem i postupanjem u obnašanju sudačke dužnosti pridonese jačanju i osvjetljavanju slike suca u očima javnosti, kako bi zauvijek nestala i najmanja sumnja u čast i poštenje svakoga od nas.
Hvala svima Vama koji nikada nećete zaboraviti našu sutkinju Ljiljanu Hvalec i njezine sinove Dinu i Vitu za koje je živjela i koji su bili njezin najveći ponos u životu.
Renata Šantek, predsjednica Građanskog odjela Općinskog suda u Zagrebu

(časopis Sudac, glasilo Udruge hrvatskih sudaca, godina I, broj 4/5, IX.-XI. 1999.)

Kronologija napada na odvjetnike, suce i tužitelje
Odvjetnica Marija Brnić-Bljakaj ubijena je svojem uredu u Slatini 22. ožujka 2002.godine kao žrtva bezumnog osvetničkog pohoda Antuna Nikla (53) čiju je suprugu Maricu (51) zastupala u brakorazvodnoj parnici.
Marija Brnić-Bljakaj, čije je ubojstvo bolno odjeknulo među hrvatskim odvjetnicima i svim pravosudnim djelatnicima, nova je žrtva nasilja prema odvjetnicima u obavljanju njihovog posla, a njezinom je smrću broj ubijenih odvjetnika u Hrvatskoj u posljednja tri desetljeća porastao na pet.
 
Novinarski arhiv iz posljednjih desetljeća bilježi brojna ubojstava i ranjavanja, kao i prijetnje pravosudnim dužnosnicima i odvjetnicima.
Zločin sličan slatinskom dogodio se 22. rujna 1999. u zagrebačkoj palači pravde, kad je Mato Oraškić (31) u sudnici, gdje se održavala brakorazvodna parnica, hicima iz pištolja usmrtio svoju suprugu Gordanu Oraškić (26), njezinu odvjetnicu Hajru Prohić (43) i sutkinju Ljiljanu Hvalec (38). U nezapamćenom masakru, teže je ranjena i zapisničarka Stanka Cvetković (46).
Oraškić je kroz Odjel gruntovnica prošao mimo osiguranja u sudu s pištoljem. U sudnici je nakon početka ročišta u žene ispalio 10 hitaca, nakon čega je mirno izišao, u zahodu oprao krvave ruke i pobjegao. Uhićen je na graničnom prijelazu u Bregani.
 
I taj je masakr bio epilog višegodišnjega obiteljskog nasilja. Sudski epilog masakra bila je maksimalna zatvorska kazna - 40 godina.
Sličan slučaju Oraškić, još davne 1972. također u zagrebačkoj Palači pravde, zabilježen je kad je Josip Krajačić (35), u tijeku brakorazvodne parnice u sudnici hladnokrvno ubio svoju suprugu Anicu (25) i njezina odvjetnika Josipa Brbota (39). Usmrtio ih je hicima iz pištolja, a sutkinja i zapisničarka spasile su se sakrivši se pod stol.
Odvjetnik Josip Guberina ubijen je tijekom očevida 10. listopada 1977.
Nikola Glišić iz Orahovice, u lipnju 1989. prvo je nožem napao svog odvjetnika Boška Ojkića, a potom ga je usmrtio hicima iz revolvera. U pucnjavi je ranjen i upravitelj sudske kancelarije.
 
I riječki odvjetnik Tomislav Sabljar bio je napadnut u sudnici u veljači 1993. Napao ga je Šefket Shahinl i izudarao, a prije toga obračunao se i sa svojom prijateljicom koju je Sabljar zastupao.
Dubrovačka odvjetnica Branka Ratković-Skansi imala je sreće u ožujku 1995., kad je nepoznata osoba postavila eksplozivnu napravu pred njezinu kancelariju. Bomba je eksplodirala u predsoblju, no, odvjetnica na sreću nije ozlijeđena.
Mato Filipović, pak, u pulskoj je sudnici, za imovinske parnice, u studenome 1998. nožem napao odvjetnika Josipa Komparića.
Odvjetnika Zvonimira Jurića 15. listopada 1999. na hodniku Općinskog suda u Đakovu napala je njegova bivša stranka i lakše ga ozlijedila.
 
Prije nekoliko godina bili su napadnuti i splitski odvjetnik Mirko Franceshi te zagrebački odvjetnik Slobodan Budak, te dubrovački odvjetnik Srđa Jakšić.
Uz odvjetnike česta meta napada bili su i suci te tužitelji. Uz već spomenute, najdrastičniji slučaj nasilja nad pravosudnim službenicima ubojstvo je Ivana Božića, predsjednika Općinskog suda u Bujama u svibnju 1984. Ubio ga je Božo Leganis koji mu je nakon toga odsjekao glavu i nabio je na kolac.
Slučaj sličan zagrebačkom i slatinskom, dogodio se i na sisačkom sudu 1995. također tijekom brakorazvodne parnice kada je Katica R. u sudskom hodniku pucala u noge svog supruga Stjepana R. Ispalila je tri hica prema njemu te ga pogodila u natkoljenicu.
 
Odvjetnička kancelarija Hamdije Džinića 6. prosinca 1999. bila je poprište krvave obiteljske tragedije, u kojoj je Stjepan Jurić Kiwi hicima iz pištolja usmrtio svoje nećake Marka (35) i Mirka Batkovića (42). Jurić je nakon dvostrukog ubojstva pobjegao, a dan kasnije predao sam se policiji. Povod dvostrukog ubojstva bile su obiteljske razmirice proizišle iz ovrhe koja se trebala provesti nad Jurićevom imovinom, jer je on još 1991. od svojih nećaka posudio 360.000 maraka, koje nije vratio. Jurić, inače poznat kao bivši vlasnik kafića Kiwi koji je izgubio na kocki, te diskoteke Dallas, zbog dvostrukog ubojstva osuđen je na 25 godina zatvora.

(Večernji list, 23. ožujka 2002.)

Copyright © Zaklada Zlatko Crnić